Ako mi je sudbina ostavila bilo kakvu nadu da ću povratiti ugled, onda i nisam toliko zgriješio; ako su, pak, ove muke vječne, onda želim, ljubavi moja, da te vidim što prije i da umrem u tvom zagrljaju, kada nam ni bogovi koje si ti najiskrenije poštovala, ni ljudi, kojima sam ja uvijek služio nisu uzvratili zahvalnošću… O, kako sam nesretan i jadan!


ako-mi-sudbina-ostavila-bilo-kakvu-nadu-da-u-povratiti-ugled-onda-i-nisam-toliko-zgrijeio-ako-su-pak-ove-muke-vjene-onda-elim-ljubavi-moja-da-te
ciceronakomisudbinaostavilabilokakvunadudaćupovratitiugledondanisamtolikozgrijeioakosupakovemukevječneželimljubavimojatevidimtoprijeumremtvomzagrljajukadanambogovikojetinajiskrenijepotovalaljudikojimasamjauvijekslužionisuuzvratilizahvalnoću…kakonesretanjadanako mimi jeje sudbinasudbina ostavilaostavila bilobilo kakvukakvu nadunadu dada ćuću povratitipovratiti ugledonda ii nisamnisam tolikotoliko zgriješioako suove mukemuke vječneonda želimljubavi mojada tete vidimvidim štošto prijeprije ii dada umremumrem uu tvomtvom zagrljajukada namnam nini bogovibogovi kojekoje sisi titi najiskrenijenajiskrenije poštovalani ljudikojima samsam jaja uvijekuvijek služioslužio nisunisu uzvratiliuzvratili zahvalnošću…zahvalnošću… okako samsam nesretannesretan ii jadanako mi jemi je sudbinaje sudbina ostavilasudbina ostavila biloostavila bilo kakvubilo kakvu nadukakvu nadu danadu da ćuda ću povratitiću povratiti ugledonda i nisami nisam tolikonisam toliko zgriješioove muke vječneda te vidimte vidim štovidim što priješto prije iprije i dai da umremda umrem uumrem u tvomu tvom zagrljajukada nam ninam ni bogovini bogovi kojebogovi koje sikoje si tisi ti najiskrenijeti najiskrenije poštovalakojima sam jasam ja uvijekja uvijek služiouvijek služio nisuslužio nisu uzvratilinisu uzvratili zahvalnošću…uzvratili zahvalnošću… okako sam nesretansam nesretan inesretan i jadan

Zanima me u koju kategoriju žena stavljaš mene? Ipak ti ja nisam bilo ko. Ja sam najduže čekala i verovala tebi i onda kada si se sam izdavao.Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni posljednji.Nisam osećao da diram u tuđe ni kada te prvi put videh i poželeh. Oduvek si bila moja više nego što sam ja svoj, i više nego si i sama svoja.Pre sam mislila da sam najčudnija osoba na svetu, ali onda sam pomislila da od toliko ljudi na svetu, mora da postoji neko baš kao ja ko se oseća bizarno i defektno na način na koji se ja osećam. Onda bih je tako zamišljala, misleći da i ona tamo negde tako zamišlja mene. Nadam se, ako si tamo negde i čitaš sada ovo, da znaš da je istina da sam ovde i da sam čudna kao i ti.Sa svojom štulom nisam mogao misliti ni na konja ni na rat, te sam morao, hteo ne hteo, navikavati, koliko sam mogao, na sedenje kod kuće. Da nisam imao štulu, bio bih, možda, poginuo od Turaka, kao mnogi moji vršnjaci, a moja štula me je naterala da tražim mira, da mirno čitam knjige, da mirno zapisujem na hartiji ono što sam čuo i video okom. Isto toliko koliko štula, zadržavala me je na mestu i moja žena…Kada sam imao pet godina, majka mi je rekla da je sreća ključ života. Kada sam pošao u školu, pitali su me šta želim da budem kad porastem. Napisao sam